Šefik Šeki Tatlić za h-alter.org

Zar nije figura političara, ne samo u Hrvatskoj nego općenito u liberalnom kapitalizmu, zapravo ultimativna apolitična figura kojoj nije cilj da artikulira društvenu potrebu nego kojoj je cilj da artikulira Želju koja samo želi više užitka (jouissance)? Stoga, nije Piramida (ili Big Brother) proizvođač društveno-politički neosjetljivog građanina, nego je to državni Sabor, koji se ne bavi politikom, nego želi postati Big Brother (ili Piramida).

Tv show Piramida, koji se već neko neko vrijeme prikazuje na HTV-u, zapravo fascinantno uprizoruje trenutnu situaciju u zemlji. Naime, u svakoj epizodi Piramide smjenjuju se tri osobe iz javnog života koje debatiraju na pet zadanih, aktualnih tema, gledatelji ih telefonski ocjenjuju, a u pauzama između tema korus sastavljen od tri djevojke opjevavaju trenutno stanje debate dok voditeljica Ogresta koordinira cijelom zabavom. Kada se pak pažljivije pogleda, vidimo da svjedočimo skoro pa savršenoj ilustraciji aktualnih političkih događanja u Hrvatskoj ili čak nečeg što se zove trenutno stanje demokracije. Napravimo dakle paralelu Piramide (asocijacija na ostale gledaj-glasaj emisije poželjna) i događanja u društvenoj stvarnosti.

Dakle, gosti/javne osobe u Piramidi koji se za glasove bore dajući svoje mišljenje o raznim temama, zapravo reprezentiraju ulogu političara u tranziciji koji se u javnosti također predstavljaju kroz razne forme davanja mišljenje o gorućim temama, a opća mjesta koja koristimo u ovoj rečenici upravo su i opis stvarnog utjecaja koja ista mišljenja , kao u Piramidi, na ‘situaciju’ actually i imaju. Ne zbog diskusije u emisiji kao takve, nego zbog verbalno destilirane – konformistički intenzivirane retorike koja zapravo najviše podsjeća na govore većine političara ovih dana u kontekstu ZERP-a.

Zar nisu gosti u Piramidi realno uprizorenje današnje uloge političara u Hrvatskoj gdje je sama figura dužnosnika kao i njeno mišljenje (ali uglavnom ništa više) bitnija od same politlike koju prezentira? Zar se u slučaju ZERP u medijima ne lamentira, ocjenjuje i analizira ništa drugo do niz mišljenja ovoga ili onoga dok se manje-više zna kakva će se odluka na kraju donijeti? Pored toga što imamo čast i UŽIVO ih (isto kao i u Piramidi) gledati skoro svako poslijepodne u Saboru kako se bore za glasove birača na nekim idućim izborima ili relativiziraju obećanja dana na prošlim izborima. Ali, pored toga što fanovi Star Treka (koji bi se trebao emitirati u to vrijeme) pate zbog ovoga, nekih većih reperkusija po političku stvarnost, kao i u Piramidi, od rasprava u Saboru nema… Ali opet, kao i gledatelji u Piramidi, građani kada dođe vrijeme glasuju za mišljenje i figuru političara (Tko najbolje od političara izgleda?), a ne za politiku (Hint predizborna obećanja HSS-a). Gledatelji dakle neumorno glasuju, jer se radi o deset tisuća pa ti vidi, na što se većina političkih aspiracija (uz puno veće cifre naravno) u društveno realnom na kraju i svodi.

Djevojke koje pjevaju. Kada jedna od tema u Piramidi (u medijskom kontekstu so called real life-a poznate i kao kriza) završi, lijepe djevojke lijepo otpjevaju digest verziju prošle teme uz iskreno emocionalno unošenje u pjesmu tj. u stavove iznešene u temi. Uloga ovakvog emocionalnog otpjevavanja situacije međutim uopće nije zanemarljiva. Pored toga što sustav političke (ne)moći implicira da građani nakon što izaberu nekog političara uopće ne moraju razmišljati, jer ovi razmišljaju umjesto njih, ovaj korus reflektira svojevrsni kolektivni osjećaj koji navodi na zaključak da se (poslije izbora) ne mora čak ništa ni osjećati (glede predizbornih obećanja) jer će kor – koji – zabavlja (čitaj mainstream mediji) osjećati umjesto građana. Šta to znači? Zar nije interesantna koincidencija da se upravo nakon ukidanja ZERP-a (ali, SAMO za EU članice, molim lijepo) ogorčenje među pučanstvom nekako brzo počelo topiti pod pritiskom svih novih reality showa u kojima se naglašava da su frizure, tračevi i slične nebuloze ipak bitnije od tamo nekih predizbornih obećanja ili tamo neke suverenosti, jel?

Kada bismo zamislili Sanadera, Friščića i Milanovića u Piramidi, recimo u temi ZERP (koja bi trajala pet minuta u Piramidi, a koja će trajati 20-25 dana u medijima), svi bi rekli svoje, malo bi si replicirali, statisti u studiju bi jeli bombone sa njihovih stolova koji bi ovi velikodušnom gestom prespustili, a pjesma poslije teme išla bi u nekako u stilu; Sanader je EU odabrao, Friščić se ljutio, ali u Vladi ostao je, Milanović Zoran bio je oran, bla bla, ali glasuj u Piramidi, deset tisuća (ali EU) pa ti vidi i tako dalje…

Po toj logici, uloge voditeljice Željke Ogreste podsjeća na ulogu Olli Rehna (kao predstavnika EU-a) koji polu-zainteresirano prakticira svoju poziciju moći jer zna da kakav god ishod da bude, show ide dalje (svaka sličnost sa određenim sloganom određene stranke nenamjerna). A show Piramida u ovom paralelogramu nije ništa drugo do personifikacija Velikog Producenta - kapitalizma koji i kreira uvjete u kojima svaka lokalno-politička igra najčešće rezultira u ničem drugom do daljnjem prodoru krupnog kapitala kao ilustracije objektivnog stanja sa jedne, te instalaciji vrijednosti eksponiranih kroz razne reality, top-model, celebrity emisije kao ilustraciji načina za kompenzaciju subjektivne patnje sa druge strane.

A kad se već pominju opća mjesta mogu se pomenuti i neka zgodna, mada u ovom slučaju grubo aplicirana, opća mjesta iz lakanovske psihoanalize.

Dakle, ako je simptom partikularni element koji potkopava svoj univerzalni temelj (Žižek) ili ako vidimo simptom kao antagonizam u proklamiranoj univerzalnosti ljudskih prava, onda vidimo da nije slučaj ZERP ili slučaj Cvjetni trg simptom establishmenta koji se ne želi izboriti za suvereno pravo društva koje predstavlja, nego sama ovakva politička scena (tj. nedostatak iste), dakle javne osobe i same (a)političke figure predstavljaju simptom liberalne demokracije. Simptom kao manifestacija patologije ovdje označava uspješnosti u prevazilaženju ograničenja koja postavlja princip ugode (The Pleasure Principle - Freud) što ne rezultira u više ugode, nego upravo u višku patnje (banalno rečeno, zbog nemogućnosti imanja svega toga što te javne osobe imaju, mogu imati i slično…). Dakle, patnje koja proizilazi iz manjka posjedovanja (manque à avoir), što je logično subtekst i glavna motivacija kako za učestvovanje u svim tim show-ima (deset tisuća pa ti vidi), tako i u samoj politici na ovakav način.

A takav manjak (manqué) zapravo artikulira Želju koja ne zahtjeva promjenu u političkom smislu, nego želju koja jednostavno želi prevazići manjak ugode sa ostvarenjem prava na užitak (jouissance – kao viškom ugode). A kao rezultat prevazilaženja principa ugode, dobija se užitak kao takav, bez reference, koji ne adresira ništa drugo (nikakav politički cilj, humanističku vrijednost slično) do samoga sebe, užitka.

Nije li onda politika i/ili figura (većine) javnih osoba u Hrvatskoj utjelovljena reprezentacija užitka koja ne referira ni na kakvu drugu vrijednost nego na onu koja donosi višak užitka za sebe sama, koji prevazilazi običnu ugodu i predstavlja mogućnost ostvarenja užitka bez neke društveno korisne reference? Zar nije figura političara, ne samo u Hrvatskoj, nego općenito u liberalnom kapitalizmu zapravo ultimativna apolitična figura kojoj nije cilj da artikulira društvenu potrebu nego kojoj je cilj da artikulira Želju koja samo želi više užitka (jouissance)? Stoga, nije Piramida (ili Big Brother) proizvođač društveno-politički neosjetljivog građanina, nego je to državni Sabor, koji se ne bavi politikom, nego želi postati Big Brother (ili Piramida).

Jezikom Big Bothera, suverenitet je nominiran za ispadanje.

Glasači u Piramidi (koje čujemo kao glas preko telefona) slijedom stvari predstavljaju manjak sam. Ovaj manjak je sa jedne strane dakako razumljiv manjak u zadovoljenju osnovnih životnih potreba, ali sa druge strane, ako je koncept zadovoljenja osnovnih životnih potreba umjesto da bude zahtjevan i ostvaren političkim sredstvima, indirektno ucijenjen participacijom u medijskom spektaklu koji promovira užitak onda već svjedočimo društvu koje ne reagira na apolitičnost, nego na njene simptome.

Kao rezultat, participiranje u ovakvom procesu slijedom stvari destilira potencijal zahtjeva za propitivanjem Realnog kapitala (kao direktnog kreatora biološkog manjka u zadovoljenju potrebe), čime se klasna nejednakost u kojoj 10 posto bogatih diktira pravila igre za ostatak trivijalizira do te mjere da se čak i najsiromašnijima u Zagrebu mogu naplaćivati kazne od 300 kuna za kopanje po kontejnerima…

Djevojke koje pjevaju. Ovaj kor koji u Piramidi otpjevava (iliti uglazbljuje) svaku temu dakle predstavlja ono što je Lacan definirao kao ulogu kora u klasičnoj tragediji. U tom slučaju gledatelji dolaze u teatar (u ovom slučaju pale TV) sa svim svojim problemima i brigama, nesposobni da se potpuno fokusiraju na dramu (Piramidu, reality show, program HRT-a…), ali, zato je kor tu da osjeća bol, tugu ili u ovom slučaju radost za gledatelje. Ovaj zabavni kor kao personifikacija umjetnog osjećaja koji bi svi trebali osjećati korespondira ulozi svih mainstream medija u Hrvatskoj kojima cilj nije samo banalno ostvarenje profita, nego estetizacija, uglazbljenje užitka kao vrijednog cilja, kojemu na uštrb reartikulacije društvene stvarnosti, zapravo treba težiti.

U ovom kontekstu uloga voditeljice Ogreste reprezentacija je uloge Gospodara Označitelja, sistema znanja. Gospodar označitelj po definiciji preuzima sve ostale označitelje, upute, koje navode na određeni cilj ili definiraju metodu dolaska do cilja… Stoga, da korigiramo, nije voditeljica Ogresta kao takva personifikacija master označitelja, nego je zapravo EU kao zaštitnik interesa kapitala zapravo taj gospodar označitelj koji sublimira sve ostale označitelje u hrvatskoj javnosti koji upućuju na sigurnost, prosperitet, jednakost pred zakonom, civiliziranost, ostvarenje svih nacionalnih interesa, ali izgleda najviše, na uštrb svega toga… Dovoljno je reći EU, zar ne?

Ali problem je u tome što EU kao master označitelj ne reprezentira sistem znanja koji će voditi nekom prosperitetu (šta god to značilo) za sviju, nego samo za one koji rade za interese kapitala tj. EU kao master označitelj reprezentira sistem znanja u kojemu cilj znanja zapravo ništa drugo do ostvarenje užitka, dakle patnje.

Naime, kada opet pogledamo na Piramidu kao na tv show koji smo označili kao ilustraciju demokratskog procesa u liberalnom kapitalizmu, vidimo da zapravo Manjak (gledatelji kao personifikacija građana) zove Gospodara Označitelja (Velikog Producenta, EU, voditeljicu) koji mu omogućuje pogled na Užitak (poznate i uspješne javne osobe), da bi i manjak znao čemu treba težiti.

Naime, na vrhuncu showa svaki od gostiju ali i gledateljstvo saznaje tko je pobijedio tako što gosti dobiju kovertu u kojoj su podaci o tome koliko je tko glasova dobio, koliko je popularan i slično. A zar nije onda zapravo sama koverta epitom kako kolektivnog uspjeha u integraciji u kapitalizam (poziv u NATO, ulazak u razne integracije) tako i označitelj za ostvarenje užitka koji se u općoj korumpiranosti, kako znamo, kupuje novcem koju koverta krije?

Dakle, pravi master označitelj tj. koordinata želje u liberalnom kapitalizmu nije pojam EU koji označava cijeli niz fantazija o prosperitetu, niti je koordinata želje zadovoljenje prava na suverenitet nego je to ono za čim dominantna većina zapravo žudi, a to nije ZERP, nego koverta.

Objavljeno pod k, kultura in šolstvo | | |