Smrt licemerju – sloboda pušačima!
željko, sreda, 1. avgust 2007Taman što sam – i cigaretama hvala! – preživeo sarajevski ratni pakao i počeo u skandinavskom smiraju da verujem da je progonima i atacima na moje telo i razum došao kraj, kad zafijukaše reči-meci oko moje glave!
- Achtung! Achtung! Svako ko bude uhvaćen da puši na manjoj razdaljini od 200 metara od zgrada i kuća u kojoj žive ljudi biće kažnjen novčanom…
U jebote, šta me snadje. Setih se one „Cvaj partizanen laufen gologuzen uz brdo…“, pa se bez gubitaka povukoh u stan. U njemu smem pušiti ali samo ako su svi prozori, vrata i ostali otvori na zidovima zatvoreni. Prodje li oblačić dima do komšije, već si s one strane zakona i pred streljačkim strojem sudija za prekršaje…
Telefoni samo zvrče, braća pušači zovu iz svih delova grada i zemlje. Očajni, ispalo da se bez straha od „antipušačke soldateske“ može pušiti samo na pučini mora i u planinama. Računaju na mene, preturio sam jebeni rat preko glave, valjda imam neko rešenje…
Drugog dana antipušačke jedinice neočekivano prestadoše sa dejstvom! Ljudi, spasio nas jedan Švaba! Naime, kada je objavljeno da je prvog dana otvorenog lova na pušače ubedljivo najviše uspeha imao jedan Nemac sa stalnim boravkom u Oslu ( prijavio policiji više od 200 „neprijatelja“) – njegovi norveški saborci ohladiše. Jesu pušači zlo, ali ne toliko da bi nas opet Nemci predvodili u ratu…
Stade hajka, obradovaše se i naši pritajeni saveznici – nepušači. Da, baš tako. Naime, nepušači nisu naši neprijatelji! Taman posla. Sa njima bismo mi lako dogovorili kako da živimo zajedno u miru. Njima njihove kafane, nama naše, neke pola-pola. Njima njihove kancelarije, nama naše….I tako redom. Niti mi imamo razloga da ugrožavamo njihovo zdravlje niti oni motiva da nam silom brane da se trujemo.
To dobro znaju antipušači, pa su smislili propagandni trik: ratuju u dresu nepušača. Time izazivaju utisak i zabludu da su svi nepušači antipušači. Što, naravno, ni izdaleka nije tačno. Uostalom, tih dana su se i neki meni bliski norveški nepušači pozdravljali prononsirane antipušače sa „Servus“ ili „Guten Tag“.
Par meseci kasnije opet se nadjoh na udaru antipušača. U jednom glasovitom institutu, gde su me angažovali da im pripomognem na nekom projektu. Kao i u svim ostalim javnim objektima, pušači su imali samo jedan sobičak za udovoljavanje svojoj „suicidnoj navici“.
Ja, naravno, svako malo pa u taj sobičak ili bolje reći gasnu komoru, pošto nas je bilo dvadeset puta više od broja kvadratnih metara tog našeg azila. Ali, većina medju mojim kolegama na projektu – ljuti antipušači. I smetalo im što pravim česte pauze i što mirišem, to jest zaudaram na duvanski dim.
Svaki put im iskreno kažem da nisam u stanju da mislim valjano bez cigarete u ruci, i da je u interesu projekta da duvanim, a oni uvek isto odgovore:“To je samo izgovor“. Onda su krenuli da me leče i prevaspitavaju. Svakog dana na stolu zateknem neku novu antipušačku literaturu sa onim užasnim slikama metastaziranih pluća, a da ne spominjem njihove bezbrojne i „spontane“ priče kako je onaj dobio rak na plućima, a ovaj od istog umro juče.
Kad sam shvatio da mi ti humanisti-inkvizitori počinju opasno ići na nerve, odlučih se da krenem u kontranapad. Bogu hvala, i mi pušači imamo svoju internacionalu i kontra-propagandu, a ja posegnuh za meni najomiljenijom. Naime, neka naša američka braća su još 1990. napravili genijalan poster: na njemu slike 12 svetski slavnih umnih glava, a na njima svaki od njih – puši! I to kako! Vidi se, svi odreda teški strastni ovisnici.
Na dnu postera samo ispišem: „PUŠIM, DAKLE, MISLIM!“, odštampam dvadesetak komada i uredno ih i javno uručim antipušačkim „teroristima“. Zanemeli! Pokušali su da nadju neku intelektualnu ili umetničku gromadu koja nije pušila, ali ni Google im nije pomogao. I tako me ostaviše na miru…
Juriš antipušača kroz institucije sistema, urodio je plodom tamo negde posle 11.septembra. Da li slučajno baš tada ili su i nas pušače stavili na listu opasnih po svetski mir – svejedno je. Jer, osetili smo se nepoželjnim kao da nam cigarete lično daje Osama Bin Laden.
Propisaše nam „kućni red“ strožiji od svakog logorskog: nema nigde pušenja, ni u javnim objektima, ni u kafanama! Ende! Opet zvrče telefoni, jauču mi duvanska braća…Okuplja se pokret otpora, prestrojavamo redove…
I na antipušačko-državne pamflete uzvraćamo – pamfletima. Kao ono – knjigom na knjigu. Recimo, oni nama: „Odluku o zabrani pušenja smo doneli zbog brige za zdravlje gradjana“, a mi njima:“Besparica, nezaposlenost i loši uslovi stanovanja najviše ugrožavaju zdravlje gradjana, i neuporedivo više od pušenja, pa izvolite iskoreniti to zlo. Vaša borba protiv pušenja je licemerje koje vredja zdrav razum“.
I sve tako dok medijima nije skrenuta pažnja da pogrešno shvataju pojam slobode. Bili smo već na ivici potpune nemoći i kapitulacije, kad neočekivano na našu stranu stadoše internacionalne duvanske kompanije.
Doduše, posredno ali efikasno: svim kafanama u Oslu besplatno dali grejače za bašte! E, radosti naše. Minus 20 i više, a mi u bašti ločemo kafu i duvanimo kao u sred leta! I gledamo srdite poglede antipušača. Posebno su bili ljuti na nepušače koji su itekako rado koristili priliku da sa nama uživaju u toj zimskoj čaroliji.
Naravno, stvar je bila sasvim obrnuta kada se sretnemo, na primer, na aerodromu. Kasni avion dva sata, nas trese apstinencijalna kriza, ali nema nam pomoći. Nema metadona. A oni nas pokazuju svojoj deci, kao „eto, ovakvi ćete biti ako ikada uzmete cigaretu u usta“.
Antipušači su tako osvojili državnu vlast, uprkos što mnogi političari puše ( uglavnom kubanske i druge skupe cigare, i isključivo tamo gde ih ne vide narodne ili novinarske oči). Ali, broj pušača medju mladim nije smanjen. Čak naprotiv! Ma, sindrom „zabranjenog voća“ je čudo.
Kada sam 2002. došao na privremeni rad u Beograd, došlo mi je da već na aerodromu zapevam:“Oj, Srbijo, majko svih pušača!“. Kao da sam sa robije došao na karneval u Rio. Danima nisam gasio cigaretu, sve jednu na drugu…Moglo mi se, kutija „Lakija“ u Beogradu jedan euro, a u Oslu deset!
Jest da svakog dana slušam političku i novu društvenu elitu kako pljuju po nama pušačima, ali mislim se: Srbima sve možete zabraniti, ali nikada da puše i peku rakiju!
Ali, kako je vreme prolazilo, antipušači medju Srbima sve jači i jači. Prepisali i preveli one antipušačke brošure sa Zapada, dele ih kao Jehovini svedoci svoje „Kule stražara“, sa tv ekrana nas gadjaju onim groznim slikama i snimcima bolesnih pluća, intervjuišu bivše pušače kao da su izmislili točak ili dvofaznu struju…
Biti antipušač u Srbiji je statusno pitanje. Ko puši taj nije kosmopolita, demokrata, reformista, nije za ulazak u EU…I obratno, naravno, ali uz dodatne uslove: ako želiš biti moderni gradjanin, Evropejac i demokrata, osim aktivne mržnje prema pušačima, potrebno je još da iskazuješ prezir prema vlastitom narodu i histerično obožavanje svega i svakoga sa Zapada, a naročito iz Amerike.
Kada je jedan od takvih dobio neograničenu vlast u firmi u kojoj ja zaradjujem platu i čir na želucu, nadjoh se i kao pušač na njegovoj crnoj listi. Zabranio čovek da se puši u redakciji. Bolje da mi je uzeo kompjuter, jer bih mogao da pišem i rukom, ali bez cigare ni kada bi mi stavio puščanu cev na potiljak.
Nisam jedini takav, pa zatražismo neku sobu za nas, da mirno pišemo i pušimo. Ni da čuje. Poručio da mu možemo samo „popušiti“. Da ga bijemo, ne ide, jer je prestar, ubićemo ga šamarom, Da ga smenimo, ne možemo, jer je član glavne mafije u državi. U toj nemoći, dosetismo se da ispitamo strukturu onih koji tom čoveku „puše“ i onih koji ga ne bi poljubili u dupe makar nikad ne jeli čvaraka.
Rezulat: svi antipušači u firmi, bez i jednog jedinog izuzetka, bestidno i redovno pred svima su mu „pušili“! A medju svim njegovim „pušačima“ bio je samo jedan jedini pušač! To saznanje o povezanosti pušenja i „pušenja“ inspirisalo nas je da krenemo u istraživanje javne scene u Srbije.
Dobili smo isti rezultat! Da li rodjeni „pušači“ šefovima i gazdama ne puše jer znaju da bi ih to koštalo karijere ili nikotin jača samopoštovanje kod ljudi – ne znam…
Da skratim celu priču: antipušačke kampanje pod okriljem vlasti – najobičnije je licemerje koje vredja zdrav razum. Jednako kao što bi bila i kampanja da se zabrani javni govor zbog zaštite glasnih žica. Uostalom, ne treba biti Tesla ili Dostojevski pa uočiti da danas zdravlje ljudima više ugrožavaju male zarade i nekvalitetna hrana nego dva pakla cigareta dnevno. I tako dalje…
Otpor, braćo pušači, otpor! Imamo pravo da umremo bolesni, kao što antipušači žele da umru zdravi. Moramo napraviti društveni ugovor sa nepušačima, a ne sa antipušačima. Inače smo ga popušili.
Objavljeno pod opilki |
|
|





ni odzivov na “Smrt licemerju – sloboda pušačima!”
Please Wait
odziv na članek