Budi čovek!
željko, ponedeljek, 26. februar 2007 Jednom godišnje, uvek u isto vreme - kazuje jedna biblijska priča - anđeo Gospodnji je silazio u jerusalimsku banju Vitezda da ustalasa vodu, a onaj ko bi potom prvi u nju ušao - ozdravljaše odmah i potpuno, ma od kakve bolesti da je bolovao.
Zbog toga u banji vazda ležaše mnoštvo bolesnika, slepih, hromih… Strpljivo i uporno su čekali taj trenutak kada se mirna voda zaljulja - svaki u nadi da će se ovoga puta baš njemu posrećiti da prvi u nju uskoči.
Među njima beše i jedan što trideset i osam godina bolovaše od paralize nogu. Godinama i godinama on je u banji ležao i pokušavao da bude prvi koji će bućnuti u čudotvornu vodu. Uzalud, uvek je neko bio brži.
Jedne godine, njegov stalno prisutni lik zapazi i Isus, pa mu priđe i upita ga kako to da do sada nije ozdravio. A on mu odgovori:
- Nemam čoveka! Fali mi čovek! Da me spusti u banju kad se voda zamuti, jer dok ja dopuzam drugi siđe pre mene.
Ova biblijska priča - na čijem kraju Isus isceli bolesnika koji nije imao čoveka - nikada nije prestajala da bude životno važan i aktuelan nauk i opomena. Jer, otkako je ljudskog roda, ljudima je uvek i najviše nedostajao baš - čovek.
Zaronimo li, uostalom, malo dublje u vlastitu životnu biografiju - neizbežno ćemo naići bar na jednu priču o patnji koje ne bi bilo da smo kraj sebe imali čoveka.
Izoštrimo li sliku naših postupaka zbog kojih smo kasnije žalili ili se kajali, lako ćemo uočiti da u ogromnoj većini tih prelomnih trenutaka, časova i dana - nismo imali nekog ko bi nam pružio ruku. Tačnije, da nam je falio čovek koji bi nas bar valjano pokolebao, ako ne i sprečio da uradimo ono što smo uradili, a svakako nije trebalo.
Ili nas ohrabrio da učinimo ono što smo - pokazaće se na vlastitu štetu, pre svega - odbili da učinimo.
Takođe, tada ćemo se jednako lako prisetiti da mnoge radosti i sreće u životu dugujemo nekom ko se prema nama poneo kao čovek. Nevažno da li je reč o roditelju, drugu ili neznancu. Stvarno, koliko puta smo tugovali što nemamo čoveka, ili se radovali što smo ga imali u po nas kritičnim i sudbonosnim situacijama?
Ako nam u životu više ne fali čovek, onda ni sami više nismo u stanju da budemo čovek za druge. Strašno…
Objavljeno pod življenje s slogom |
|
|





“Ako nam u životu više ne fali čovek, onda ni sami više nismo u stanju da budemo čovek za druge. Strašno…”
Koliko je takšnih oseb, je mogoče zelo hitro preskusiti. Samo kri ti mora začeti teči iz nosa na ulici v središču mesta. Pol ure bo minilo, preden bo kdo od mimoidočih pristopil in ti ponudil pomoč. Preverjeno.
Biti človek za človeka je težko, dokler se ne soočiš iz oči v oči s samim seboj. Na mojo veliko srečo, se mi je vedno pojavil nekje nekdo in mi podal roko, ko sem padala, za kar sem hvaležna in se tega zavedam…
Žal je pa veliko njih, ki se ne zavedajo, ne vidijo in … so nesrečni…
Kajti tistra resnično prava sreča pride šele, ko daš…
Pred kratkim sem imela čudovito izkušnjo.
V skrajno zoprni situaciji, ko nisem imela vpliva na potek dogodkov,lahko pa bi se končalo res patetično, se je poleg mene znašel Človek. He saved my day!