Fali dobrota
željko, četrtek, 8. februar 2007 U tridesetoj godini ona je izgubila sve sem golog života - rat joj je razorio zdravlje, identitet, brak, iluzije, stan, državu, prijateljstva, biografiju…
Kome trebaš ovako bolesna, ponižena, raskućena, obesmišljena, obespravljena, sva nikakva - govorila je sebi samoj, naginjući se nad ograde mostova i terasa, puneći šake i usta tabletama, hodajući železničkim pragovima, prinoseći žilet venama…
Ali, uprkos ogromnoj želji da je više nema na ovom svetu, nije imala dovoljno snage ili već čega je trebalo da ima da bi konačno i nepovratno kročila u dobrovoljnu smrt.
U jednoj od tih mučnih zora između života i umiranja, iznenada joj se obrati misao - a šta ako bude istina ono u šta nikada nisi verovala da duša ne umire. Čega ćeš se lepog tada prisećati kada su ti zlo i nesreća okaljali sve uspomene i sećanja…
I ona odluči da poživi dovoljno dugo da još jednom doživi neku iskrenu i ničim okrznutu radost U njenom ovozemaljskom svetu, međutim, sve je bilo protkano tugom, naročito ljudi oko nje. Jedni su joj samo pričali o vlastitim patnjama, u drugima je izazvala jedino - manje ili više prikriveno saosećanje, sažaljenje, samilost…
Trećih nije bilo. Iščekivala ih je sve dok samu sebe nije uverila da tih donosilaca istinske i od svega drugog čiste radosti, neće nikada ni biti u njenoj stvarnosti.
Vratila se u mučne zore između života i umiranja, nevoljna da živi, nemoćna da skoči u naručje smrti, ali ne zaboravljajući da u prtljagu nema nijedne, i nikakvom sumnjom dodirnute radosti.
U jednoj od tih zora, naginjući se ka tami ispod Brankovog mosta, iznenada se seti - hej, pa ti si skroz zaboravila da je radost i kada se drugima čini radost. Buknu životna živost u njoj. I već na povratku u podstanarski suteren, bivša profesorka književnosti se dosetila šta joj je činiti.
Znala je koje knjige bi njenih dvoje najbližih poznanika volelo da pročita, a nikako da ih se domognu. Stiščući ušteđevinu u ruci, jedva je dočekala da se knjižare otvore.
Bila je već duboka noć kada se došunjala do kućnih vrata prvog poznanika, naslonila na njih paketić, i potom se u žurbi iskrala iz zgrade. Onaj drugi nije stanovao daleko, i ubrzo se, i nakon mnogo godina, radosna zavukla pod pokrivač.
A kada su joj poznanici u čudu pričali kako im je neko nepoznat noćas ispred vrata ostavio omiljenu knjigu - radost joj prostrujala njenim zakrpljenim venama. Jednako snažno kao i posle nekoliko dana, kada je ono - niko nije tako blesav da mi anonimno pokloni knjigu, javiće se darodavac sigurno - preraslo u - e, da mi je samo znati ko je tako dobar da mu je samo do tuđe radosti…
Napravila je spisak svih ostalih poznanika, i po njemu, i koliko brzo joj je skromna činovnička plata dozvoljavala, nastavila da deli knjige-radosnice. I taj spisak stalno proširivala. Sa imenima onih od kojih bi diskretno iskamčila koju bi to oni knjigu ili pisca rado čitali. A kamčila je u svakom susretu, od slučajnog razgovora u autobusu do pozdrava sa novom prodavačicom u komšiluku.
Čineći im radost anonimnim darovima, budila je ljude u ljudima, i stvarala oko sebe svet onih koji su povratili veru u ljudsku dobrotu. Tako se vratila među ljude, u život sam.
Jednom je u žurbi previdela da je na papiru u koji je zamotala knjigu - našvrljala nekoliko dnevnih obaveza. I daroprimaocu nije bilo teško da prepozna ko je darodavac.
Godinu dana kasnije su se venčali. I ne dugo potom, iselili u Kanadu.
Odliva se iz nasih zivota i dobrota. A toliko nam fali….. �
Objavljeno pod življenje s slogom |
|
|





Ej, stari, ovo možeš samo ti, sa osjećajem što meni fali … kao dobrota. Koja, na žalost, ne fali samo meni.
Nekad taj pristup zvuči kao kič, a u suštini to su riječi koje osmisle život.
Danas dobio več pozitivno eho od intervjuja u Novostima. Dobro dijelo…
Da je radost i kada se drugima čini radost…i da se svako dobro napokon vrati, u tom ili nekom drugom vremenu…Kada bi više ljudi to znalo, ne bi bilo toliko tuge i patnje u našim životima! Knjige, kao i prave rijeći u pravim trenucima čuda čine!Hvala ti, Željko, za ovu lijepu priču!